U knjizi se razmatraju pretpostavke koje su uvjetovale zanrovsko usustavljivanje unutar talijanske kulturne tradicije, od trenutka kada dnevnicka gra a ulazi u knjizevnu povijest (pri cemu je izdvojeno Leopardijevo i Tommaseovo djelo), sve do zapisa nastalih u aktualnom kontekstu. Usvojivsi podjelu tekstova u skladu s tri podzanrovska obrasca (dnevnik u uzem smislu, intelektualna biljeznica, notes), promatrale su se poeticke odrednice kao i izrazajna sredstva. Intelektualnoj i intimistickoj crti pridruzena je dimenzija javnog govora, u vidu temeljnih diskurznih oblika, koji su uvijek drugacije deklinirani na konkretnim primjerima. Istaknuto je tako er obiljezje literarnosti, zbog ustrajne prisutnosti onog zanrovskog modela koji se poput paralelne strukture nadogra uje na ostatak pojedine knjizevne proizvodnje (Alvaro, Pavese). Me u ostalim tipoloskim oblicima prisutni su tzv. dnevnici bez nadnevaka, bliski publicistickom diskurzu, ponekad pojmovno razvrstani (Flaiano, Sciascia, Bontempelli, Chiaromonte). Zastupljeni su ujedno dokumentaristicki dnevnici, kao i stiva zamisljena u doticaju s javnoscu (Vittorini). Analizira se i prijelazne me uzanrovske oblike te suvremene inacice.