Alegorijskim i metaforickim jezikom Krsto Spoljar i Zeljko Sabol, svjesni pisci individualisti u nesklonom ideologiziranom vremenu, s podosta hrabrosti suprotstavili su ironijom dirigiranom zborskom pjevu krceci prostor slobode stvaranja i kritickog promisljanja, a to je imalo svoju cijenu. Nosili su strpljivo teret osuda, hrvatski pinklec, znajuci da je ovaj kutak zemlje jedino mjesto u kojem vrijedi zivjeti i za njega se zrtvovati usprkos svemu. Spoljarove snove prekinula je teska bolest 28. 11. 1977., a Sabol si je sam presudio 5. 9. 1991. slomljenih zivaca pred Zlom, Molohom, ratom, srpskom agresijom.