Sama cinjenica da dva pjesnika nastavljaju razgovarati (radi se o dekadama), nastavljaju sluSati jedan drugoga, nastavljaju se dopisivati razlicitim literarnim formama, nikako nije samo fenomen dijeljenja jutarnje kavice ili vecernjeg pijancevanja, da spomenemo dva najceSca oblika druzbe na ovdaSnjim prostorima. Jer Cegec i Micanovic ne dijele cakulu. Dijele znanje o unutarnjem kamenolomu. Tamo se krvavo radi, Sto, naravno, nema nikakve veze s time kako se postaje slavan na Facebooku ili na nekoj novijoj socijalnoj tracaonici/tocionici.
I da se vratimo na naslovno pitanje ove kritike: Micanovic i Cegec su davno prije ove zbirke odlucili da ce kompas namjestiti prema stranosti, drugosti, razlici, negaciji, izmjeStenosti. I joS uvijek ih taj Sever/Sjever (igra rijecima oko uzora Josipa Severa je Micanoviceva) nije iznevjerio. Poezija koju zbirka donosi ima svoju dvostruko britku autonomiju i zestinu, ali ima i sluha za ono Sto u kontakt ne donosimo sami, a pri tom ne mislim na njihovu nacitanost. Nije to zajednicki pjesnicki rad na nacin sonetnog zanata Paljetka i Maroevica. Mozda smo blize ekstremnoj samokriticnosti Elizabeth Bishop (Cegec) koju nastoji smiriti njezin stalozeniji, produktivniji prijatelj Robert Lowell (Micanovic). Ali zapravo iz povijesti knjizevnosti znamo mnogo primjera gdje je dvoje knjizevnika (Montaigne i La Boétie, Ralph Waldo Emerson i Louisa May Alcott, D. H. Lawrence i Katherine Mansfield, Charlotte Brontë i Elizabeth Gaskell, Henry James i Edith Wharton, James Baldwin i Toni Morrison, J. R. R. Tolkien i C. S. Lewis, Denise Levertov i William Carlos Williams itd.) stasalo i kroz medusobno promiSljanje literarne vokacije, a ne samo kroz razmjenu privatnih biografija. Pogotovo u malim sredinama, interes jednog autora za drugoga moze stvoriti citavu jednu kulturu. Ne treba nabrajati koliko punktova izdavaStva, knjizevnosti i literarne refleksije vec dugo u naSem kontekstu uspostavljaju Cegec i Micanovic. Mozda to ima veze s time koliko su jedan drugom podrSka i koliko su u stanju podnijeti, izdrzati kreativno zajedniStvo.
NataSa Govedic
I da se vratimo na naslovno pitanje ove kritike: Micanovic i Cegec su davno prije ove zbirke odlucili da ce kompas namjestiti prema stranosti, drugosti, razlici, negaciji, izmjeStenosti. I joS uvijek ih taj Sever/Sjever (igra rijecima oko uzora Josipa Severa je Micanoviceva) nije iznevjerio. Poezija koju zbirka donosi ima svoju dvostruko britku autonomiju i zestinu, ali ima i sluha za ono Sto u kontakt ne donosimo sami, a pri tom ne mislim na njihovu nacitanost. Nije to zajednicki pjesnicki rad na nacin sonetnog zanata Paljetka i Maroevica. Mozda smo blize ekstremnoj samokriticnosti Elizabeth Bishop (Cegec) koju nastoji smiriti njezin stalozeniji, produktivniji prijatelj Robert Lowell (Micanovic). Ali zapravo iz povijesti knjizevnosti znamo mnogo primjera gdje je dvoje knjizevnika (Montaigne i La Boétie, Ralph Waldo Emerson i Louisa May Alcott, D. H. Lawrence i Katherine Mansfield, Charlotte Brontë i Elizabeth Gaskell, Henry James i Edith Wharton, James Baldwin i Toni Morrison, J. R. R. Tolkien i C. S. Lewis, Denise Levertov i William Carlos Williams itd.) stasalo i kroz medusobno promiSljanje literarne vokacije, a ne samo kroz razmjenu privatnih biografija. Pogotovo u malim sredinama, interes jednog autora za drugoga moze stvoriti citavu jednu kulturu. Ne treba nabrajati koliko punktova izdavaStva, knjizevnosti i literarne refleksije vec dugo u naSem kontekstu uspostavljaju Cegec i Micanovic. Mozda to ima veze s time koliko su jedan drugom podrSka i koliko su u stanju podnijeti, izdrzati kreativno zajedniStvo.
NataSa Govedic
Dieser Download kann aus rechtlichen Gründen nur mit Rechnungsadresse in A, B, BG, CY, CZ, D, DK, EW, E, FIN, F, GR, H, IRL, I, LT, L, LR, M, NL, PL, P, R, S, SLO, SK ausgeliefert werden.