Vladimir Jakopanec, autor romana U zamci Nefretitis i zbirke kratkih prica Omorina, u svom novom romanu Heretici inspiriran je posve novom temom, koja u nas jo uvijek nije dovoljno obradena. U fokusu njegova promiljanja ovoga puta je sudar novih, iluzornih i starih, okotalih drutvenih i religijskih ideja i sustava na tradicionalno katolickom, hrvatskom tlu dvadesetoga stoljeca.
Roman je zamiljen kao nesvakidanja surova potraga za istinom i spoznajom. Dvije su to, zapravo price, iz dva razlicita perioda hrvatske povijesti. Iako vremenski udaljene, one se kako radnja odmice, sve vie pribliavaju jedna drugoj, da bi se na kraju srele i stopile u jednu intrigantnu pricu o izgubljenosti i nadi, ljubavi i rtvi, koje cesto prate svaku iskrenu potragu za istinom.
Glavni likovi romana su svakodnevni, obicni ljudi, koje ivot dovodi u situacije u kojima ce se susresti s necim novim, nepoznatim, i ti ce im se novi izazovi ciniti pravim odgovorom na vjecito traenje pocetka i smisla. Iako u romanu ima podosta drutvenih, povijesnih, filozofskih i teolokih rasprava i nedoumica, koje su znalacki i gotovo neprimjetno ugradene u pricu, pisac ne tvrdi tko je u pravu i ne otkriva gdje je istina. On svoje junake stavlja u situacije u kojima ce se, traeci smisao vjere i istine, morati sukobiti s drutvom i samima sobom, situacije u kojima ce na vitalna pitanja smisla morati sami pronaci odgovore, kad se ponovno nadu na pocetku kruga odakle su i krenuli. Nije to prica o besmislu, vec o tragicnom putu traenja smisla, koga je ponekad u kompliciranom drutvenom labirintu gotovo nemoguce naci.
Jakopanec u svom pripovijedanju osim izuzetne, dramski odlicno obradene fabule, koristi i snane stilske kontraste, to prici daje poseban kolorit, otrinu i dinamiku. U dijelovima romana koji nas vracaju u seosku stvarnost zagorskoga seljaka iz vremena Prvoga svjetskog rata, autor se slui stilom koji neodoljivo podsjeca na hrvatski realisticki roman, da bi u drugoj prici iz sedamdesetih prologa stoljeca, sve dobilo na suvremenosti, ubrzanju i dinamici. Vrlo virtuozno, autor dakle, kroz pricu vodi dva stila, dva glavna lika iz dva razlicita vremenska perioda, dva razlicita momenta hrvatske povijesti, dvije religije, dva razlicita puta u traenju istih odgovora. Ono to povezuje ovaj dualizam, glavna je ideja romana: dakle susret jednostavnih, radoznalih i ambicioznih ljudi s novom vizijom ivota, novim idejama, to u njima budi elju za promjenom i napretkom, elju da dosegnu istinu i da spoznaju smisao postojanja. Iziavi iz stereotipnih drutvenih oklopa koji ih sputavaju, misle da krecu u neto bolje i vrjednije ivljenja. Naalost, na tom romanticnom putu otkrivanja fatamorgane velikih ivotnih istina, susrecu se i s interesima raznih manipulatora i okotalih drutvenih institucija, koje ih u tom ambicioznom i naivnom poletu ubijaju i rue. Covjekova skromna svakodnevica, takoder je ponekad ispresijecana velikim povijesnim dogadanjima, i u svemu tome on biva dezorijentiran u stvarnosti i u njoj se gubi.
Jakopanec se u izricaju slui citavom lepezom jezicnih mogucnosti i nudi nam svu rasko hrvatskoga jezika: od standardnog, koji je ugraden u naraciju pripovjedaca, preko zagrebackog slenga, pa sve do raskonoga, autenticnog zagorsko-vocanskog dijalekta, koga je autor ukrao zaboravu.
U zavrnici romana jedan od likova razocarano ce zakljuciti: "U svim tim ideologijama ovoga svijeta, zapravo uopce nema nas. Ima Krista, Bude, Muhameda, Marxa, Hari Krine, ali nigdje nema nas, malih obicnih ljudi. Ako nas i ima, mi smo samo rtve njihove vizije, sredstva za ostvarenje njihovih ideja, njihovi posluni sljedbenici, koji se pognute glave za njima vuku na koljenima, a ipak, sve su to samo mrtvi ljudi, ili ive legende, kojima tako naivno rtvujemo svoj ionako kratak i mizeran ivot. Slueci njima, propustili smo priliku i sami postati neki svoji Bude, Muhamedi ili Hari Krine, izboriti se za neku svoju snanu Aleluju."...
Roman je zamiljen kao nesvakidanja surova potraga za istinom i spoznajom. Dvije su to, zapravo price, iz dva razlicita perioda hrvatske povijesti. Iako vremenski udaljene, one se kako radnja odmice, sve vie pribliavaju jedna drugoj, da bi se na kraju srele i stopile u jednu intrigantnu pricu o izgubljenosti i nadi, ljubavi i rtvi, koje cesto prate svaku iskrenu potragu za istinom.
Glavni likovi romana su svakodnevni, obicni ljudi, koje ivot dovodi u situacije u kojima ce se susresti s necim novim, nepoznatim, i ti ce im se novi izazovi ciniti pravim odgovorom na vjecito traenje pocetka i smisla. Iako u romanu ima podosta drutvenih, povijesnih, filozofskih i teolokih rasprava i nedoumica, koje su znalacki i gotovo neprimjetno ugradene u pricu, pisac ne tvrdi tko je u pravu i ne otkriva gdje je istina. On svoje junake stavlja u situacije u kojima ce se, traeci smisao vjere i istine, morati sukobiti s drutvom i samima sobom, situacije u kojima ce na vitalna pitanja smisla morati sami pronaci odgovore, kad se ponovno nadu na pocetku kruga odakle su i krenuli. Nije to prica o besmislu, vec o tragicnom putu traenja smisla, koga je ponekad u kompliciranom drutvenom labirintu gotovo nemoguce naci.
Jakopanec u svom pripovijedanju osim izuzetne, dramski odlicno obradene fabule, koristi i snane stilske kontraste, to prici daje poseban kolorit, otrinu i dinamiku. U dijelovima romana koji nas vracaju u seosku stvarnost zagorskoga seljaka iz vremena Prvoga svjetskog rata, autor se slui stilom koji neodoljivo podsjeca na hrvatski realisticki roman, da bi u drugoj prici iz sedamdesetih prologa stoljeca, sve dobilo na suvremenosti, ubrzanju i dinamici. Vrlo virtuozno, autor dakle, kroz pricu vodi dva stila, dva glavna lika iz dva razlicita vremenska perioda, dva razlicita momenta hrvatske povijesti, dvije religije, dva razlicita puta u traenju istih odgovora. Ono to povezuje ovaj dualizam, glavna je ideja romana: dakle susret jednostavnih, radoznalih i ambicioznih ljudi s novom vizijom ivota, novim idejama, to u njima budi elju za promjenom i napretkom, elju da dosegnu istinu i da spoznaju smisao postojanja. Iziavi iz stereotipnih drutvenih oklopa koji ih sputavaju, misle da krecu u neto bolje i vrjednije ivljenja. Naalost, na tom romanticnom putu otkrivanja fatamorgane velikih ivotnih istina, susrecu se i s interesima raznih manipulatora i okotalih drutvenih institucija, koje ih u tom ambicioznom i naivnom poletu ubijaju i rue. Covjekova skromna svakodnevica, takoder je ponekad ispresijecana velikim povijesnim dogadanjima, i u svemu tome on biva dezorijentiran u stvarnosti i u njoj se gubi.
Jakopanec se u izricaju slui citavom lepezom jezicnih mogucnosti i nudi nam svu rasko hrvatskoga jezika: od standardnog, koji je ugraden u naraciju pripovjedaca, preko zagrebackog slenga, pa sve do raskonoga, autenticnog zagorsko-vocanskog dijalekta, koga je autor ukrao zaboravu.
U zavrnici romana jedan od likova razocarano ce zakljuciti: "U svim tim ideologijama ovoga svijeta, zapravo uopce nema nas. Ima Krista, Bude, Muhameda, Marxa, Hari Krine, ali nigdje nema nas, malih obicnih ljudi. Ako nas i ima, mi smo samo rtve njihove vizije, sredstva za ostvarenje njihovih ideja, njihovi posluni sljedbenici, koji se pognute glave za njima vuku na koljenima, a ipak, sve su to samo mrtvi ljudi, ili ive legende, kojima tako naivno rtvujemo svoj ionako kratak i mizeran ivot. Slueci njima, propustili smo priliku i sami postati neki svoji Bude, Muhamedi ili Hari Krine, izboriti se za neku svoju snanu Aleluju."...
Dieser Download kann aus rechtlichen Gründen nur mit Rechnungsadresse in A, B, CY, CZ, D, DK, EW, E, FIN, F, GR, H, IRL, I, LT, L, LR, M, NL, PL, P, R, S, SLO, SK ausgeliefert werden.