Knjiga o krilatom fratru Dragana Pavelića, dobitnika V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, slojevito je i višestruko kodirano štivo koje spaja iskustvo nekoliko posve različitih literarnih tradicija i isprepliće ih u raznovrstan i dinamičan literarni mozaik.
Pod istim krovom zastupljene su s mnogo lokalnog kolorita obojena priča o neobičnom bosanskom franjevcu koja se proteže kroz historijski pregnantno i burno razdoblje »dugoga dvadesetog stoljeća« (s njegovim globalnim i lokalnim ratovima kao cezurama) te kronika jednog pisanja – vrsta dnevnika o nastajanju ove knjige, metatekst na koji se referira podnaslov: Roman o romanu. Prvi je narativ ispričan u realističnom ključu naslonjenom na ljetopise s Ivom Andrićem i Mirkom Kovačem kao pripovjedačkim orijentirima, s tim da je spomenuti realizam sklon s vremena na vrijeme skliznuti u svoju magijsku inačicu. Dnevnički dio donosi neobičan i gust pastiš koji integrira najrazličitije tipove diskursa – od ispovjednog, preko historijskog i metanarativnog do autopoetičkog.
Knjiga se, naravno, može i valja čitati integralno, kao jedan tekst s više ulaza i nebrojeno mnogo izlaza – neka vrsta pripovjednog labirinta.
Ako u nekom trenutku niste točno sigurni nalazite li se u snu ili na javi, čitajte ponovno: neki ljudi, čini se, zaista mogu letjeti!
Pod istim krovom zastupljene su s mnogo lokalnog kolorita obojena priča o neobičnom bosanskom franjevcu koja se proteže kroz historijski pregnantno i burno razdoblje »dugoga dvadesetog stoljeća« (s njegovim globalnim i lokalnim ratovima kao cezurama) te kronika jednog pisanja – vrsta dnevnika o nastajanju ove knjige, metatekst na koji se referira podnaslov: Roman o romanu. Prvi je narativ ispričan u realističnom ključu naslonjenom na ljetopise s Ivom Andrićem i Mirkom Kovačem kao pripovjedačkim orijentirima, s tim da je spomenuti realizam sklon s vremena na vrijeme skliznuti u svoju magijsku inačicu. Dnevnički dio donosi neobičan i gust pastiš koji integrira najrazličitije tipove diskursa – od ispovjednog, preko historijskog i metanarativnog do autopoetičkog.
Knjiga se, naravno, može i valja čitati integralno, kao jedan tekst s više ulaza i nebrojeno mnogo izlaza – neka vrsta pripovjednog labirinta.
Ako u nekom trenutku niste točno sigurni nalazite li se u snu ili na javi, čitajte ponovno: neki ljudi, čini se, zaista mogu letjeti!