Ne uvijek u skladu s ocekivanim zaobilaznim lirskim putanjama, Katarina Brajdic u knjizi pjesama Precaci postupno i domiSljeno gradi novi prostor pisanja i otkriva mogucnosti poezije. Neocekivani ideal slobode izranja na razlicitim mjestima, u razlicitim figurama, pretvara se u polaganost s kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ili, Sto je daleko vaznije, njezina "izgovorljivost praznine" citateljsku odsutnost cini stvarnom i mogucom: "odjednom spremnost oblaka / odjednom mogucnost naslova / tamna lakoca i skorije vrijeme / blizina za svakoga". Tamna lakoca! Pjesnikinja pristaje na arbitrarnost i neodlucnost rijeci s kojima se ponovno osvaja i usvaja svijet proSlog, povijest citanja vlastitih strahova i odluka, odlucivanja. Rijec je o odlucnosti i prevodenju, upotrebi "budnih jezika" i njihovih nuznosti, koordinata koje se odnose na tijelo, mjere tijelom kao srediStem dogadaja u kojem se mijenjaju uloge, ocekivanja. Samoca, dostupnost i ostavljenost... Cini se jednostavno i poznato, samoodrzivo i isplativo, nuzno je disati i raditi, ali upravo je ideja rada, rasporeda i vremena, postala neSto drugo, drugo za Drugoga. Namjera je gledati i sluSati, sluziti se, biti izvan gluhosti svijeta, ali i u njegovu zivom srediStu: "jezik, uzimam Sto stignem / kazem govori mi, otvaram sve Sto je od slova / autor, njegovi su navodnici". Ali nemojmo se u kretanju Precacima prevariti i vjerovati da su sami sebi srediSte, pjesnicko ne-mjesto, naprotiv: rijec je o pamcenju odrastanja, djetinjstva, i onih i onoga Sto je okruzuje, Sto ona iznova oblikuje kao moguce, kao stvarno, kao zena koja sjedi u svojoj i mnogo drugih pjesama. Govori se posredno i izravno o ulogama, zenama i muSkarcima, o rukama i Sutnji, a da nismo joS zapoceli, dotaknuli, osjetili i razumjeli Sto je dodir, Sto cemu pripada i s cim se Sto daruje i tko Sto odreduje i dijeli. Kuca, dom, "Sarene laze", zablude, razotkrivanja, iskupljenje, otok (Lastovo), selo i gradovi, samo su u ovom nizu motivi za ozbiljnu igru otkrivanja i imenovanja. Pjesnikinja uspostavlja razliku u odnosu na postojecu pjesnicku praksu - razliku izmedu zelje da se sve vidi, da se cuje dok zatvorenih ociju odgovara i pita, istrazuje i mijenja. Kakva je to zena? Kakva je to pjesnikinja? Odgovor sasvim sigurno nije jednoznacan i pouzdan: Precaci zive od vlastitih gramaticko-stilskih znakova i struktura, i radosno i poletno i ozbiljno, istodobno. Od tijela i priblizavanja pjesmi i drugima, tebi dok Precace drziS i imaS u rukama. Citajmo!
Miroslav Micanovic
Miroslav Micanovic
Dieser Download kann aus rechtlichen Gründen nur mit Rechnungsadresse in A, B, BG, CY, CZ, D, DK, EW, E, FIN, F, GR, H, IRL, I, LT, L, LR, M, NL, PL, P, R, S, SLO, SK ausgeliefert werden.