Ovaj ciklus kratkih proza Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih funkcionira kao autobiografski diskurs, te se bavi tipičnim elementima autobiografije: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata; ove bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija na određenu vrstu pisanja. Time se otvara prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji konotiraju osobno iskustvo ali ga istovremeno i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.